Na tragu

zbranjen prilaz techno skakavcima.




techno skakavci ne razmišljaju glavom...samo instiktivnim bojama...boje su divne, preslikavaju su po koži...al ih je previše..i stoga je dosta je slikavanja po mom platnu.




buuuuuuu....sad se igram skrivača...ja tebe vidim a ti mene ne!tralalala...moj spas za kovrčavu ženu...

Osmi sat je glasno odzvonila budilica. Teška je ruka kovrčave žene poklopi i već živčana i ljuta ustane iz kreveta. Danas je odlučila -"bit ću stpljivija. Toleratnija. Neposesivna. Neljubomorna. Neegocentrična. Poslušnija.... Kvalitetnija. Inspirativnija. Kreativnija. Odlučnija. RADIŠNA!
Jutra su divna. Sve je još mlado i još je lako manipulirati svoj ego. Tako je divno da se i snova još sijeća. Jutrom se kovrčava žena češlja i vidi svoj uspavani odraz hrabre lavice na ogledalu koja kreće u potragu za hranom. Krenila je niz stepenice i izašla na ulicu, udahnula punim plučima ostatke dima automobila i odlazila je dok je ulica nije progutala.
Vrijeme otiče lagano kroz dan a kovrčava žena je sve gladnija i gladnija svojih ciljeva. Vidi da nije našla svoj plijen. Previše je razmišljala o problemima koje je čekaju u brlogu. Ljuta na sebe što se dovela u stanje nemočnosti postaje jako živčana. Svaku dlaku na glavi osjeća. Istančali su joj se zvjerski osjeti. Morala je noćnu zvijer pustiti van.
Divna je ta simbioza bila. Napokon ju je sloboda milovala. Putem se sprijateljila s markizom de Sadeom. Obnovili su prijateljistva i sa Masochom.
Igrali su se Justine i Juliette. Mjenjali uloge. Igre je krutog lateksa, crne i gole kože s okusom krvi voljela voditi. Duboko je u sebi znala da je to sve otrovno al s osmjehom se igrala i dalje.
Mračni ples ugasila je prva sunčeva zraka. U grudima ju je tištilo i ujedno uveseljavao bezpotrebni slatko-kiseli otisak.
Sunčeve zrake pokazivale su joj put brlogu. Snagom leptira otvorila je vrata i drhtajući se skrila među plahte. Utonila je u predivan san koji se vrtio na drugom programu Hrvatske radio televizije.

Kovrčava žena ležala je na kauču. Udobno se smjestila i gledala film.
Imala je problema sa rješavanjem glupih i besmislenih navika. Jedna od njih je bila stalno češanje po glavi. Dok je tako ležala išla se počešati. Osjetila je da joj je na glavi stajao komarac koji je zujajući sisao krv iz otvorene rane koju je sama stvorila. Dok se češala komarca je zgnječila prstima, no njenu pažnju privukla je radnja filma koju je uskoro zapostavila i zaspala je.
Krvi žedni, maleni neprijatelji su osjetili njeno odsustvo i napravili su krvavu pijanku u njenim kovrčama.
Za tri sata se probudila. Bila je okružena rojem komaraca s ogromnom rupom na glavi i krvavim licem...Otrčala je u wc očistiti se vodom. Glava joj je bila ispražnjena i u toj praznini osjetila je spokoj.
Netko je pokucao na vrata. Bio je toj muški odraz nje. Bojala se njega, njihove fatalne sličnosti i neumorne privlačnosti. Čirila je kroz špijunku neko vrijeme. On je zvonio i zvonio al on je znao kroz što ona prolazi. Uznemirila se. Brzo i plitko je disala, njene grudi su se nadimale tražeći dodir, a kroz prste su joj prolazili žmarci.
U silnoj neodlučnosti stvorila je još veću ranu koju su osjetili komarci. Prizvala ih. Napravila je košmar. Otvorila je vrata kroz koja je izletio roj neprijatelja. On je znao točno što ona pokušava i shvačao ju je, a to je ona samo htjela-biti shvačena. Otišao je al oboje su imali smješak koji nitko ne može razumjeti.

Tih dana u gradu reklamirala se odlična kazališna predstava. Glasnici su širili vijest o izvarednoj glumačkoj ekipi i realnom scenografijom. Svi su samo pričali tome. Uputih se iza kazališta na malena skrivena vrata. Pokucah triput zaredom točno po taktu zmajevih nota i prozorčić napravljen od lažnih slova se otvori. Čovjek koji je imao samo glavu, trup i malene prste koji su virili direktno iz ramena pitao me lozinku, znala sam je naravno-ljubičasti elipsoid.
Već prolaskom kroz mračan hodnik se mogla načuti graja ljudi, bila sam uzbuđena jer sam znala da je kazalište puno. U parteru su stajali sakati ljudi obučeni u dronjke, a povezivao ih je gromki i težak dah s bogatom pratnjom zelene sline koja je kapala po podu. Pogledah gore, u ložama su sjedili suci, treneri, lažne kurve, lažni prijatelji i pokoji pijanac. Promatranje mi je prekinila najava o početku predstave. Sjela sam na crveni tepih na kojemu su bile mrlje od crnog vina. Graja je utihnula i zastori su se otvorili.
Predgovor je držao ćelavi starac sa isturenim plavim venama na nogama. Nešto je govorio o krugu.
Na daske se pojavila maketa Zemlje koja se vrtila oko svoje osi, a oko nje je pričvršćena žena kovrčave kose. Glumila je satelit kojeg Zemlja svojom gravitacijom vuče prema sebi i ne ispušta ga iz svoje orbite. Ovisan je o njoj, a satelit ima potrebu pobječi. Kovrčava žena pita se kako uvijek se nađe da stoji u elipsoidnom krugu. Gotovo kada pomisli da je uspjela pobječi od Zemlje naiđe na novu zvijezdu koja se brzo ugasi i vrati je Njoj. Zemlja se ubrzo užarila, počela je ispuštati smrdljive sumporne plinove, a satelit je po staroj navici trpio je sve dok Zemlja nije eksplodirala. Sa rupama i opekotinama satelit je napokon bio slobodan. Nije mu bilo važno šta je izgubio neke žice i dio željeznog oklopa, bio je sretan. Kovrčava žena lutala je svemirom i pravila se da je asteroid, padajuća zvijezda, maleni planet, kako koga je srela, tako je izmišljala priče. Nakon nekog vremena shvatila je da joj nedostaje Zemlja. Nedostaje joj njena sigurnost, njegova fatalna ovisnost o njoj i želja da bježi. Počela je tražiti novu Zemlju samo da sebe uništi jer bez nje ne može, zapravo ne može jer joj nedostaje mazohizam. Lutajući je naišla na smrdljivi ostatak Nje. Bila je zadovoljna što ju je uspjela naći i odmah se pričvrtila da ovisi o Njoj.
Zavjese su se spustile a ćelavi starac sa isturenim venama dok je pričao kraj umro je na daskama. Publika se uznemirila, nastala je panika, bolničari su ga pokušali oživjeti ali bezuspješno.
Kovrčava žena je stajala i gledala bez riječi. Ljutila se na sebe kako je bila opsjednuta Zemljom i nije mogla pomoći starcu.
Svijetla su se upalila i pohitala sam vani. Zrak je bio težak, a mokra ulica me sama vodila.

izašao si


kroz manju rupu nego kroz koju si i ušao, a bila je veoma sitna


putevi izlaza je bilo previše, a načine si sam kreirao


povraćala sam te kroz prijezir i sramotu al i dalje ploviš kanalizacijskom vodom


kakva ironija.



uff..spasila sam se...
lakši je zrak..
hvala ti na svemu...

lijepo je izmjeniti karte sudbine...

sjedili smo na travi ispod čudnovatog brda i igrali se na asocijacije.
ti si rekla život
a ja putovanje
a on se samo glupo smješio i izgledao kao da liže smolu na lizalici.
ti si rekla smrt
a ja skoro suočavanje sa neizbježnim
on se išao popiškit
ti se rekla strah
ja: vlastite nemogućnosti i nesvjesnost svojih mani i greški
on se i dalje piškio
ti:ljubav
ja:krug
on:razocarenje
ti:boje
ja:sreća
on:jugovinil
uglavnom sjedili smo tako sat vremena.

uglavnom ja sam vidila samo sunce
on je gledao duboko u jamu
dok mi je ona pričala o magli koja zaklanja sunčeve zrake
i tako sam nastavljala gledati dok nisam oslabila oči i prestala se služit njima
sada su mi se istančali neki drugi osjeti
vještičji


ona se i dalje birne za mene
a njemu još uvijek smrdi iz usta

svi kao nešto čekaju...puštaju da vrijeme odradi svoj krvav dio posla


traže druge, neke...nove vidike...al vrijeme i dalje prolazi....


al ja sam sa prozora ugledala sunce, nebo, oblake...baš sam sretna zbog toga...obožavam prirodu...upijam svaku kaplju osunčane rose na hladnome mi dlanu...ispunjava me, inspirira me na nešto svemirsko, toplo, nadnaravno...
sretna sam jer se više ne skrivam ispred nikoga.. okvir svoga lika i djela sam ostavila...boje su rukama, a platna su tu...u meni...

zamro mi je blog....


valjda je sada na nekom boljem mjestu?
reanimacija u tijeku...

Nevjeruj nikome! Samom sebi si najbolji prijatelj. I na kraju uvijek ostaneš sam, sve je između velika kolotura ispremiješana raznim licima. Usnama se smiješiš i ljubiš, a rukom obrazu daješ šamar. A možda je to isto lice samo sa drukčijim odsjajem u ogledalu.




Bitno je vrijeme. Jer vrijeme je naša jedina prava konstantna promjena. I na kraju svoga vremena i onako ostaješ sam. Pa čemu onda brige? Samo se igram...

Vozač sudbine me zove na put...Da riskiram, pustim sve i odem?
Jadne i bijedne dileme...Ma idem...Napunit ću vozilo gorivom i odoh putovati po dugoj i skliskoj cesti života...

Već tjedan dana svako se jutro probudim u 6:21. Nekad me probudi vlastiti vrisak, a tijelo mi se kupa u hladnom znoju...Sva se tresem od straha i kako bi se smirila skuham si čaj u nadi da će mi proći flash od sna. Bojim se svojih autodestruktivnih snova.

trčim, padam, trčim, padam, spotičem se o zrno pijeska.....pa se dignem, trčim dugim korakom i sretnem nekog tko me podsiječa na čovjekoliko lice, nasmiješim mu se, pružim mu ruku i udobnu cipelu da zajedno trčimo, ali zapuhne vjetar i u oči mi puhne pijesak-zaboli, zaslijepi, te uzmem vode i pustim suzu i progledam dalje...
ima nešto na horizontu..to je sad novi cilj...novo sunce...nadam se
bok, idem trčati!

Kažu da udaranjem glave o zid trošimo 150 kalorija na sat. Mora biti da sam onda jako fit..
Ništa, nastavljam i dalje.
...........................................................................................tup.....

ja i ona druga osoba-ona osoba meni slična. Ili sam ja slična njoj ili... Što već...
Kažem joj "dobro ti jutro i dobrodošla"! Ako je pozovem unutra na druženje, znam da neće biti dosadno-oluje i nemire donosi, al je svejedno s nestrpljenjem čekam!
Prijateljice (a ponekad i prijatelju jer obje imamo djelomično muški karakter) ja te želim i prihvačam te u potpunosti!
NEKI ljudi su upoznali samo mene, a rijetki znaju i za moju frendicu-a ti koji ju poznaju ne razlikuju nas jer šetamo kraj smeća smijući se jednoj drugoj, potpuno zamaskirane i totalno slične jedna drugoj...
vidite nas gore? ;)

Nije me kompjuter vidio gotovo dva mjeseca...I baš mi je odgovaralo. Zaobilazila sam ga u širokom krugu i odbijala ići na internet...Proljeće udrilo u glavu a i u noge...
Proljeće, vrijeme promjena! Promjene osjećam, želim i moram imati sada! Buđenje, definitivno! I otkrivam sebe i svoje krajnosti. I na neki čudan način i nakon dugo vremena si pašem u potpunosti... Zakon osijećaj! Gdje si bila arabinozo? ha?

Pokaži mi gdje živiš.. Nemoj se sramiti i nemaš se čega bojati. Znam da ti je ugodno skrivati se iza zrcalnog odsjaja, ali želim ući unutra, dosadilo mi je biti ispred tvojih vrata i čekati pravi ključ...Dvorištem prolaze opasni nepoznanici, nemoj da me otmu...
Bar mi reci na kojem si katu...

Neki dan pokojna baka Ivanka je imala misu zadušnicu. Moja majka je već danima sve organizirala, tjedan dana je užu familiju obavijestila da će biti misa tad i tad i da poslije ćemo svi ići u našu kuću na žderu.. I tako skupilo se nas dvadesetak i otišli na misu, oni koji vjeruju i ne vjeruju u Boga naravno nije bilo upitno. Moram priznati da sam se iznenadlia da sam još uvijek znala molitve koje su mi usadili još kao djetetu. I tako misa već pri kraju i i vrijeme da pop reče bakino ime i izmoli molitvu za nju. Ali ne, umjesto Ivanka, legenda pop reče ni manje ni više Đani! Bar da je pogodija spol, pa hajde..Naravno moja majka organizatorica je poludila i na kraju mise otišla kod popa malo se svađati...Joj srama...Sestra i ja se skrivamo od neugode...Vraća se i nosi onaj njen pobjednički hod. Pitali smo, pa što je pop rekao? A pop reče da mu je časna sestra dala krivu ceduljicu s imenom, ali da ne se brinemo, jer da je on, legenda, mislio na moju baku!!!A ime joj falija i spol joj je falija, a di ni ne govorim da je ne poznaje?! Pa kako si onda, moj pope, mislio na moju baku?? Ovo je definitvno dokaz da popovi lažu. Ali rekao je da je najbitnije da smo se mi skupili kao obitelj i da smo mislili na baku (s ovom se izjavom elegantno izvukao iz neugodne situacije-bravo, vidi se iskustvo :))Ali nakon zanimljive mise, ništa nas nije spriječilo da se ode na žderu koja je majka s ponosom priredila. Ali ona je zadovoljna i to je najbitnije...

sad je bolje, pričajmo...Utišajmo žamor bučnih ljudi oko nas...Ja te slušam, možda ne izgleda tako, ali pratim te. Čak više ne moraš ni pričati, razumijem tišinu. Tišina je mi je postala jako bučna i preizravna...
Gle eno galeb leti poviše nas! Nije li to znak da iskušamo slobodu letenja. Samo raširi ruke i slušaj vjetar...
Priroda je divna...

Prividno izgleda da sam otputovala, zar ne?
al dobro se čuvaj odsjaja u reflektoru! tko zna koga se tamo može sresti...Sigurno nekog nepozvanog, tko se trza ravnoteži šečući po užetu!

Pogledom pratim te dok polako odlaziš, opet. Ni ti ni ja nismo sposobni stajati više na rubu ponora. Tko će prvi pasti, odlučuju mravi u nama, tko će prvi uhvatiti onoga tko pada odlučuju orlovi iznad nas. Ili je bolje prepustiti se bujici vode što nas već odavno tjera na pogreške i nemire... Kupa mi se u toj hladnoj, mrzloj vodi i želim hvatati ritam riba i pjevati s njima o mogučoj budućnosti.

ubodi me u srce, učini me nesretnom. Ja volim patiti, to znam. Sruši mi svijetove oko mene i moje ideale. To želim kao poklon za Valentinovo.. Al umjesto čestitke i melakonične poeme želim suze i dernjavu... To mi čini blagdan zadovoljavajućim...

Kako ljudi od muhe rade slona. 14.2. je taj faking Valentinovo. Aj dobro, dan zaljubljenih i to mi je prihvatljivo. Ali zašto su onda od cijelog drugog mjeseca učinili mjesec zaljubljenih?? Vrtim programe na tv, a ono puste reklame za čokolade i šta već, a ono najsmiješnije mi je ono "filmovi u veljači" s Meg Ryan (hehe šta je ona uporna), J.lo i ekipa u naravno romantičnim komedijama... ma dajte ljudi, opustite se malo..

Svima onima koji vole Rocky Balboa veliki pozdrav...
Volim i ja vas...
ha ;))

Joj sta sam umorna od penjenja na te stepenice...
Malo sam pukla od konstantnog ucenja, vjezbanja, trazenja pravog puta prema izlazu...
Počinjem primječivati tragove ruzine na svome tijelu. Kako sve to naplačuje priroda. Trebam je više slušati i otputovati u zelenilo, a može i plavetnilo.
Trebao bi mi odmor... ubrzo...mozak na funkciju turn off...

Tko je sad na potezu? Jel ti to mene čekaš? Bilo bi dobro da zajedno odigramo. Ali to nije takva igra. Uvijek se sve svede na crno ili bijelo. Sivo je nepostojano...
Hajde da se igramo...

Mislim da je vrijeme postalo jedno od rijetkih stvari na koje ni svom silom danas ne možemo utjecati. Ali za neko stoljeće putovanje kroz vrijeme, prolazak kroz svemirske crne rupe će postati jedno od svakodnevnica.
Ah to bi bilo divno...
I zaista kaotično...
Al da li bi to značilo da bi mogli mijenjati lošiju prošlosti i sagrađivati bolju budućnosti? Ili uopće od tog silnog putovanja bi bili stalno u istom periodu?
U biti koji je smisao svega? Ostati što duže mlađi?
Hm, da...

Jučer sam bila u obližnje skupljalište mladih ljudi a i onih koji se tako osjećaju. Izašla sam na nagovor prijateljice jer mi se nisu gledale iskrivljene face koje u zadnje vrijeme doživljavam kao neke životinje ili bolje rečeno stado divljih pasa. A eto slab mi karakter i otišla na to mjesto samo da me tuga i usamljenost ne bi uhvatila. I baš mi je žao što sam bila jer mi se vratio neki ružni osjećaj. Filmovi u glavi su mi radili sto na sat, a izvana sam odlična glumica-sva sretna i vesela. Kao da sam pijana. Bježala sam od pijanih poznanika koje inače samo ih pozdravim sa ej kad ih sretnem u prolazu a sinoć su me ti isti grlili i ljubili kao da smo zajedno dijelili krevet u vojsci. Joj kako su mi se svi gadili. Sve sama laž oko tebe. Tada shvatih koliko su ljudi zapravo glupi i kako se svi bore da budu viđeni i da ih ljudi doživljvaju boljim osobama. Predstavljuju se extremno zanimljivilma drugim nepoznatim ljudima i ostavlju platonski osjećaj zainteresiranosti za život sugovornika. Sama plastika i izgorena neonska reklama...
Ali imam ja svoj svoj svijet u glavi ponekad i njih više i lijepo mi je razmišljati jer me tu nitko ne može izbaciti iz takta, samo sebe mogu sjebati crnim mislima...
I to sam učinila. Zatvorila sam vrata moga rakovskog oklopa i utonila u meku i sigurnu vlastitu unutrašnjost. Tamo je najbolje...

Ah taj Decembar. Ima nešto u tom mjesecu. Nešto otužno i depresivno. Svo crnilo i nečistoće tad se najbolje otkriju. Plin mora iscurit kad tad. Sve ide nekom silaznom putanjom, valjda u potrazi za nečim što bi ga podiglo. Hvata se za svaku malu laž, iskrivljeni osmjeh ili nečeg što bi razveselilo taj crni dim. U biti mi taj mjesec činimo još depresivnijim jer taj mjesec moramo slaviti blagdane, biti okruženim obitelji, prijateljima. Moramo ih darivati na ovi ili oni način. I onda shvatiš da si ti toliko isprazan od ostalih mjeseci i da nemaš što više podijeliti sam sa sobom a kamoli sa drugima. Svaka želja i dar onda gubi svoju iskonsku bitnost.
...i samoubojstva se kreću punom parom. Iz isfrustriranosti za boljim odnosom sa obitelji i partnerima što ih vidimo na reklamama. Purica, sin, kćer, muž i veliki iskičeni bor. Zadovoljstvo i sreća. A ti to nemaš. I misliš jel se isplati čekati još decembara?
Al ne znam zašto me još iznenađuju pojedini događaji koji se tad pojavljuju. Laži tvog bliskog čovjeka. Čovjeka kojemu se nekad prije slijepo vjerovala. Opet su tu i tad. Moram priznati da sam i ja počela lagano pucat po šavu. Dopustila sam osvetice. Ali one lagane, nenamjerne, nevine. Valjda podsvjesno. Sve se to događa s nekim razlogom.
Valjda mi je takav i decembar s nekim razlogom.
Na tragu je razlog...

U potrazi sam... Upisujem se na ovu imaginarnu, iluzionističnu priču zvanu blog. Eto i ja sam pala pod utjecaj stvaranja drugog svijeta i ispuštanju svojih misli u binarni sustav koji mi koji mi magičnom čarolijom pretvorbe vrača u meni dragi i poznati oblik.
Zasada bi se zadržala na tome.
Na tragu je neki zanimljiv tekst.